Kamen temeljac monetarizma. Teorija kaže da količina novca dostupna u nekoj ekonomiji određuje vrijednost novca. Povećanja u ponudi novca glavni su uzrok inflacije. Iz tog razloga je Milton Friedman tvrdio da je "inflacija uvijek i svugdje monetarni fenomen". Teorija se temelji na Fisherovoj jednadžbi,

MV = PT, nazvanoj po Irvingu Fisheru (1867–1947). M je količina novca, V je brzina optjecaja novca, P je prosječna cijena i T je broj transakcija u gospodarstvu. Jednadžba kaže vrlo jednostavno da postoji jednakost između količine ponuđenog novca i količine potrošenog novca. Kvantitativna teorija, u svojem najčišćem obliku, pretpostavlja da su V i T konstantni, barem na kratke rokove. Tako svaka promjena kod M neposredno vodi do promjene kod P. Drugim riječima, povećaj ponudu novca i jednostavno će doći do inflacije. U 1939-ima, Keynes je doveo u pitanje ovu teoriji iako je sve dotad imala privilegirani status.

Činilo se da povećanja u ponudi novca vode opadanju brzine optjecaja novca i povećanjima u stvarnom dohotku, predstavljajući tako suprotnost klasičnoj dihotomiji (vidi monetarna neutralnost). Činilo se da povećanja u ponudi novca vode opadanju brzine optjecaja novca i povećanjima u stvarnom dohotku, predstavljajući tako suprotnost klasičnoj dihotomiji (vidi monetarna neutralnost). Kasnije, monetaristi kao što je na primjer Friedman dopuštali su da se V može mijenjati u skladu s varijacijama u M, ali samo u stabilnim, predvidljivim situacijama koje ne dovode u pitanje glavnu ideju te teorije. Usprkos tome, monetarističke politike nisu se pokazale dobrima kad su primijenjene u mnogim zemljama tijekom 1980-ih, kako je čak i Friedman otad priznao.